“Šta hoće ti ljudi od mene? — Zar meni moja zemlja zbilja ne može dati trideset forinti da pišem svoja dva-tri stiha i vidim svijeta? Ili sam zbilja bezvrjedan? Ne znam. Tek vidim: dolaze moji najgori dani. Raskinuo sam, sad svejedeno čijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama.”
“Razdražljivost raste. Anemija. Sistematski me razara bolest. Samoća ne bi bila teška, ta i tako polovicu svijeta mrzim ja, a polovica mene, ali je ovo ona nižestepena samoća: dugo se sjedi sam u mislima, koje senči — bože prosti — samoubistvo, dugo se misli, a onda se ude na nedostojne šetnje; zdravi se, razvlači se usta u bogohulan, skamenjen osmijeh i govore se s idiotima riječi koje su izlizane i poznate kao krajcare. Em se znaš kak je?!”
“Sve je zaludu; ne biva se tako lako veseo u ovoj zemlji gdje je tsko mnogo brda i tako malo duha i gdje ti sve dobro poznaješ i svintebe rgjavo poznaju. Treba otići. I ja se tješim: i to će skoro biti!”
“Znaš: mržnja svih s kojima dolazim u dodir, meni nepoznata mržnja malih, sitnih ljudi, kojima tugja radost neda spavati i tugja sreća truje hleb i vodu i tugja snaga uznemiruje dušu. Zašto je toliko onih koji me mrze, dragi moji! I šta hoće ti ljudi? — Pakosni, zli ljudi unose prste u moj život i mrze ga i nagone me da se povlačim u svoju sobu i da živim sam i žalostan. /…/ Grozno mi je. Ta mržnja svih je tolika da mi se ne da spavati i da me boli glava od nje. — Ima nas kojima ljubav nije sugjena, koji smo s pečatom sotoninim na čelu, koji poznamo samo jednu radost: radost pobjede!”
Iz pisama Ive Andrića Vojmiru Durbešiću
