U Matici rođenih crkve svetoga Ivana Krstitelja (sv. II., str.67) u Travniku župnik Juraj Pušek upisao je, pod rednim brojem 70, da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića (1863. -1896.) i majke Katarine (rođene Pejić), rođen 9. listopada 1892. u Travniku u ulici Zenjak br.13.
Imao je dvije godine kada mu je otac umro od tuberkuloze. Suočavajući se s neimaštinom, Andrićeva majka šalje svojega sina jedinca na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njezinu mužu Janu (Ivanu) Matkovcsiku u Višegrad.
Djetinjstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Kuća u kojoj su živjeli u neposrednoj je blizini ćuprije na Drini.
U jesen 1903. godine upisuje se u Veliku gimnaziju u Sarajevu, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Stanuje s majkom na Bistriku, ulica Basamaci 21.
Prilično je slab đak i ima mnogo izostanaka. Išao je na popravni u drugom, petom i šestom razredu, kada je i ponavljao godinu zbog ocjene nedovoljan iz matematike. Kao gimnazijalac, 1911. godine, objavljuje svoju prvu pjesmu u prozi U sumrak u “Bosanskoj vili” br.18 od 30.rujna. Ubrzo mu izlazi i druga pjesma – Blaga i dobra mesečina (“Bosanska vila”, br.20). Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva “Napredak”, Andrić se 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I u Zagrebu. Stanuje u Kačićevoj 21, a potom u Medulićevoj 16.
Studirao je filozofiju(odsjek slovenske književnosti i istorije) u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. i doktorirao sa disertacijom: Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.
Kao srednjoškolac i student Andrić učestvuje u revolucionarnoj djelatnosti “Mlade Bosne”.
U antologiji “Hrvatska mlada lirika”, Zagreb 1914. godine, izlazi sedam Andrićevih pjesama.
Sarajevski atentat ga zatiče u Krakovu. Ubrzo se vraća u Bosnu, a onda odlazi u Split, kod prijatelja, da se odmori. Tu ga hapsi policija, kao pripadnika nacionalno-revolucionarne omladine. Poslije višemjesečnog zatvora u Splitu, Šibeniku, Mariboru i Grazu, interniran je u Bosnu (selo Ovčarevo, kod Travnika, a zatim u Zenicu).
Godine 1917. amnestiran je i nastanjuje se u Zagreb, gdje se u bolnici Milosrdnih sestara liječi od upale pluća. Tijekom boravka u bolnici započinje dugogodišnje prijateljstvo s piscem Ivom Vojnovićem.
U Zagrebu 1918. godine zajedno sa Nikom Bartulovićem, Vladimirom Ćorovićem i Brankom Mašićem pokreće časopis “Književni jug”, u okviru čijih izdanja se objavljuju značajna djela poput autobiografije velikog slikara Vlahe Bukovca i prva sabrana poezija Alekse Šantića. Iste godine u izdanju Književnog juga objavljuje prvu zbirku lirike “Ex ponto”.
Početkom listopada 1919. godine seli se u Beograd. Zalaganjem svojega mentora, ministra Tugomira Alaupovića, postavljen je za “sekretara III.klase” u Ministarstvu za vjere s plaćom od 3000 dinara. U Beogradu stanuje u unajmljenoj sobi u Svetosavskoj ulici. Čest je posjetitelj kavana, najviše u hotelu “Moskva”.
Godine 1920. objavljuje svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Đerzeleza.
Od 1920. do 1941. Andrić je u diplomatskoj službi u konzulatima i poslanstvima u Rimu, Bukureštu, Trstu, Grazu, Marselju, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu.
U Sarajevu 15. prosinca 1925. godine umire Andrićeva majka Katarina u 55. godini. Pokopana je na rimokatoličkom groblju Svetoga Mihovila. Na jednostavnom nadgrobnom spomeniku piše: “Katarina Andrić rođena Pejić, 19. VII 1872 – 15. XII 1925. Svojoj dobroj majci njezin Ivan”.
Na prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića Andrić je 18. veljače 1926. godine izabran za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije.
U Višegradu mu 23. siječnja 1927. godine umire tetka Ana Matkovčik. Na spomeniku koji joj je podigao piše: “Svojoj dragoj tetki i pomajci Ivan”. U pismu Tugomiru Alaupoviću iz Marseillea Andrić će u povodu njezine smrti napisati: “Nisam joj mogao ni na sahranu otići. A to je poslednji član naše porodice. T.j. upravo poslednji sam ja. Više nemam nikog od svojih. Ni kuda ni kome.” (Andrić, 2000: 287).
Na sceni Narodnoga pozorišta u Sarajevu izvedena je 18. siječnja 1934. scenska dramatizacija Andrićeve pripovijesti Anikina vremena.
18. veljače 1939. izabran je za redovnog člana Srpske akademije nauka.
Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju 1941. Andrić napušta Berlin i vraća se u Beograd. Rješenjem Ministarskoga savjeta umirovljen je 15. studenoga, ali odbio je primati mirovinu.
1942. završava pisanje romana Travnička hronika a na jesen boravi u Sokobanji.U prosincu 1943. završava roman Na Drini ćuprija, a krajem 1944. dovršio je i roman Gospođica te ih 1945. sva tri objavljuje.
U siječnju 1945. Andrić je izabran za potpredsjednika Društva za kulturnu suradnju Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a u lipnju za predsjednika Društva za kulturnu suradnju BiH i SSSR-a. U ožujku putuje u Bugarsku kao član delegacije pisaca Jugoslavije. Iste godine izabran je za narodnog poslanika u Skupštini Bosne i Hercegovine i Saveznoj skupštini. Od kraja travnja živi u Sarajevu, u početku u hotelu “Evropa”, a poslije u unajmljenom stanu, najprije u Ulici Kraljice Marije, a potom u Ulici Valtera Perića. Povremeno odlazi u Beograd.
Na Prvom kongresu pisaca Jugoslavije 1946. izabran je za predsjednika Saveza književnika.
Godine 1951. izabran je za dopisnoga člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a 1953. i za dopisnoga člana Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.
Za predsjednika Udruženja književnika Srbije izabran je 1954. godine.
Na prvom jugoslavenskom sajmu knjiga u Zagrebu 6. studenoga 1956. prima povelju za životno djelo Saveza književnika Jugoslavije.
Vjenčao se 27. rujna 1958. s kazališnom kostimografkinjom Milicom Babić (1909. – 1968.). Bračni par Andrić živi u novom prostranom stanu u Ulici proleterskih brigada u Beogradu. U njemu je, nakon piščeve smrti, otvoren Muzej Ive Andrića.Iste godine, Savez književnika Jugoslavije nominirao je Ivu Andrića skupa s Miroslavom Krležom za Nobelovu nagradu.
Komitet za dodjelu Nobelove nagrade Švedske akademije za jezik i kulturu donio je 26. listopada 1961. odluku da se Nobelova nagrada za književnost dodijeli Ivi Andriću. Među brojnim telegramima primio je i Titovu čestitku. Andrić je Nobelovu nagradu primio na svečanosti u Stockholmu 10. prosinca. U obrazloženju stoji da je nagradu dobio za “epsku snagu” kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje. Andrić je tom prilikom u Švedskoj akademiji na francuskom jeziku održao govor o važnosti pripovijedanja i iscjeliteljskoj moći priče (O priči i pričanju).
U pismu Savezu za kulturu Bosne i Hercegovine, datiranu 17. svibnja 1962., priopćuje svoju odluku da pedeset posto od novčanog iznosa Nobelove nagrade poklanja Narodnoj republici BiH sa željom da se sredstva upotrijebe za unapređenje narodnih biblioteka.
Na svoj rođendan, 10. listopada 1962., Andrić prima od Josipa Broza Tita Orden republike sa zlatnim vijencem za osobit doprinos na području književnosti i kulture.
U Herceg Novom 1962. započinje gradnja ljetnikovca u kojemu će bračni par Andrić često boraviti.
Upravni odbor Republičkog fonda za unapređenje bibliotekarstva BiH objavio je 14. travnja 1965. da je Andrić darovao i drugu polovicu novčanog iznosa Nobelove nagrade za razvoj bibliotekarstva u BiH.
Godine 1966. prisustvuje otvaranju prve izložbe u Muzeju književnosti BiH u Sarajevu o životu i djelu Petra Kočića.
U studenome 1967. je primio nagradu AVNOJ-a.
Supruga Milica mu umire u Herceg Novom 24. ožujka 1968. Andrić nakon toga više ne odlazi u Herceg Novi, a kuću je darovao Danki, Miličinoj sestri. U povodu smrti supruge zapisao je: “Sada vidim – naša je sudbina da sagorimo. Uvek sam tako osećao svet i sebe u njemu, iako nisam uvek imao snage ni mogućnosti da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja.”
10. listopada 1971. proglašen je počasnim građaninom Višegrada.
U travnju 1972. Andriću je uručena Vukova nagrada, a u svibnju je izabran za člana Predsjedništva SANU.
Andriću se iznenada pogoršalo zdravlje 17. prosinca 1974., prevezen je u bolnicu, na kardiološki odjel Interne “B” klinike. Idućeg dana prebačen je na Kliniku za unutrašnje bolesti na Vojno- medicinskoj akademiji u Beogradu gdje su ustanovili da je riječ o moždanom udaru. Posljedica je inzulta nemogućnost govora; uglavnom je bez svijesti. Liječnički konzilij izdao je 20. prosinca priopćenje u kojemu stoji da bolest, i uz sve poduzete mjere, pokazuje znakove progresije.
1975.
Andrićevo zdrastveno stanje i dalje je neizvjesno. Bolešću su zahvaćeni svi vitalni organi i pacijent se nalazi na intenzivnoj njezi. Sredinom veljače konzilij je pripćio da je uočeno “znatno poboljšanje”, no početkom ožujka stanje se opet naglo pogoršalo. Ivo Andrić umire 13. ožujka u 01,15 sati u Beogradu u 83. godini nakon tromjesečne kome. Odar s posmrtnim ostatcima izložen je dan poslije u predvorju Skupštine Beograda. Posljednju počast odalo je više od 10 000 ljudi. Urna s pepelom položena je 24. travnja u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
